Njegovo veličanstvo karton - četvrti dio

Ormarić od kartona je poprimio svoj konačni oblik. Stabilan je, čvrst i spreman za daljnju obradu - moj najdraži dio, trackanje i mackanje. Prije nego krenem na kaširanje ili papier-mache tehniku, polijepila sam rubove ladica pik trakom, čisto radi sigurnosti, da ispadnu lijepi i ravni. Za kaširanje ovaj puta nisam koristila svoju omiljenu smjesu brašna i vode.

Ovaj puta sam se odlučila za pravo ljepilo iz razloga što je ormarić predviđen za malo dulju upotrebu od mojih pi

ñ

ata čija je sudbina da budu razbijene u vrlo kratkom periodu.

Dakle, za ormarić sam pomiješala razrijeđeno ljepilo za drvo i ljepilo za tapete. Ostatak priče o kaširanju je isti. Novinski papir natrgan na komadiće i trake umače se u ljepilo i nanosi na objekt, razmazujući ljepilo prstima od sredine prema van čime se istiskuje višak zraka i oblikuje predmet. Važno je znati da se novinski papir ne smije zaista umočiti u ljepilo jer onda upije previše ljepila, već ga se lagano provede površinom ljepila i prstima se odstrani višak.

E sad, ako me pitate koliko mi je vremena trebalo da ga cijeloga iskaširam, neću vam znati dati točan odgovor jer sam paralelno s kaširanjem ormarića kuhala ručak, igrala se s djecom i izvela asistenticu nekoliko puta van. Taj dan sam bila prava multipraktik žena. Ali, mogu procijeniti da mi je trebalo oko - 3 sata. Ionako je u izradi ovog ormarića sve u periodima od 3 sata. No, iako sam bila jako vrijedna, napravila sam jednu kardinalnu grešku. Pri kraju posla, vidjela sam da će mi ponestati ljepila, i umjesto da sam zamiješala još malo smjese, ja sam je razrijedila uvjeravajući samu sebe se da će sve biti u redu (kao i sa tupim skalpelom s početka priče).

I, naravno da nije bilo sve u redu. Što se dogodilo? Kada sam počela nanositi temeljnu boju, novinski papir se počeo odljepljivati. Nije mi preostalo ništa drugo nego oguliti loše zalijepljeni sloj i popraviti štetu. Ovaj puta sam upotrijebila radikalnu metodu. Novinski papir sam ljepila čistim, nerazrijeđenim Drvofiksom, pa neka se sada proba odlijepiti, ako se usudi.

Nakon uspješno rješenog problema, nastavila sam s nanošenjem bijele temeljne boje, točnije akrilnog laka za drvo i metal. Podlogu sam nanijela u dva sloja i to sam radila dva dana, sveukupno... oko 3 sata.

Ormariću sada slijedi još samo oslikavanje, lakiranje i montiranje ručkica na ladice. A prije oslikavanja skiciramo. Sada već imam malo više asistenata u akciji, što je i u redu. Pa ipak je ovo ormarić namijenjen dječjoj sobi. Budući da sav material koji mi je potreban u ovome projektu, nabavljam metodom improvizacije, tako sam pristupila i nabavci olovaka za skiciranje. Naravno, kada mi treba, niti jedne nema u kući, pa sam posegnula u Laurinu pernicu. A kad tamo... mikro olovčice, baš kao i ona mikro libela s početka priče. Nije mi preostalo ništa drugo, nego se opet poslužiti mikro alatom. (Btw. Zna li netko zašto to djeca rade? Zašto olovke toliko šilje dok im i dušu ne našilje? A sjećam se, i ja sam to radila.)

Sada ćete nam dati nekoliko dana da oslikamo ormarić. Kakav će na kraju ispasti, još ni ja točno ne znam. Jako sam znatiželjna. Čim bude gotov, pokazati ću vam ga.

Od materijala sam u ovoj fazi koristila novinski papir, ljepilo za drvo, ljepilo za tapete, zdjelu i vodu, bijelu akrilnu boju za drvo i metal, kist i mikro olovku.

E, da... skoro zaboravih. Za sve one nevjerne Tome i sumnjičavce, testirala sam čvrstoću ormarića i dozvolila jednom šestogodišnjaku da stane na njega. S ponosom izjavljujem - i ormarić i Luka su čitavi.