Prije dvije i pol godine uselili smo u kuću u kojoj živimo. U kompletu s kućom bio je i ovaj poštanski sandučić. Sandučić ko sandučić, služi svrsi i nije potrgan. Ali, zar nije mogao biti, na primjer, zeleni ili crveni ili plavi, kakavgod, samo da nije tako..., tako..., tako... bljutav.
Svaki dan nezaobilazno prolazim pored njega jer se nalazi tik do ulaznih vrata (hm, baš čudno mjesto za jedan poštanski sandučić). Prolazim kraj njega i mislim si kako je ružan, ružan da ružniji ne može biti. E pa danas mi je dozlogrdila ta rugoba pred vratima pa sam mu priprijetila odvijačem. Nije se baš dao, ali moja volja je bila jača i on se odvojio od zida i s punim povjerenjem predao u moje ruke.
Daljnja se akcija odvijala s lakoćom. Krpa i sapunica, bijeli akrilni lak, jedna salveta i decoupage ljepilo, akrilna bijela boja i malo plavog pigmenta za pitoricco, crni lak za metal i to je to. Još mi samo preostaje lakiranje kako bih ga zaštitila od utjecaja vanjskih pogoda i nepogoda, a prema Teinom savjetu, koristiti ću prozirni lak za čamce.
Nadam se da vam se sviđa. Meni je sada prekrasan, a vjerujem da će moje mišljenje djeliti i svi naši gosti. Sigurno neće ostati neprimjećen.
Ali, još me, na kraju, zanima i vaše mišljenje. Razmišljam - da li da vanjski dio sandučića ostavim bijelim ili da ipak još nešto napravim sa strane? Pucajte i budite nemilosrdni s prijedlozima i idejama.
Već postaje pravilo da je, kada ja idem na Teinu radionicu, nevrijeme. Nakon snježne mećave koja je zavila Zagreb prošli puta, ni danas se nisam čudila ledenoj kiši i snijegu. No, ne mora se baš sve ponavljati, pa sam tako odlučila da ću danas biti veoma spretna i vrlo uspješna. I... tako je i bilo.
