30 siječnja 2010

Kraljičina tacna

Pin It
Već postaje pravilo da je, kada ja idem na Teinu radionicu, nevrijeme. Nakon snježne mećave koja je zavila Zagreb prošli puta, ni danas se nisam čudila ledenoj kiši i snijegu. No, ne mora se baš sve ponavljati, pa sam tako odlučila da ću danas biti veoma spretna i vrlo uspješna. I... tako je i bilo.
Radionica "Kraljica" je bila mraaaak!!! Od jedne skroz zgodne ali obične nove tacne, napravili smo, brojnim tehnikama (ne znam jel' uopće bilo tehnike koju nismo bar spomenule), kraljevsku tacnu. Još uvijek ne mogu doći k sebi od čuđenja i zadovoljstva. A znate što me najviše oduševljava? Ovi "zamazani" rubovi i uglovi unutar tacne.

29 siječnja 2010

Amor, Amor, Amor...

Pin It
Toliko me zadnjih dana zaokupio jedan dosadni posao koji sam morala do danas završiti da je to već bilo strašno. Nisam stizala sve ne poslu, nosila sam posao doma, vikendom sam slagala tabele i preslagivala popise umjesto da sam se igrala s djecom ili radila nešto veselo i zabavno, čak sam ga i danas, u najvećoj histeriji oko završavanja, usput spomenula na jednom izuzetno kreativnom mjestu. E, tu sam dobila packu. Prijateljica me opomenula i rekla da želi valentinovske teme, a ne ove dosadne i nekreativne. Spominjale su se tu i neke strelice, Amori i srca...
Tabele i popise sam predala i odlučila ostatak dana biti kreativna i vesela. Malo sam prošvrljala po netu da vidim što se događalo dok sam bila odsutna duhom i naišla na ove slatke Amore, Kupide ili kako se već zovu.
Odmah sam si izrezala ekipicu, čisto onako, da ih vidim uživo, ali i za ufuravanje u jedan vrlo kreativni vikend koji je predamnom.
Meni su jako su zgodni, pa sam ih poželjela podijeliti s vama. Sigurno ćete znati što s njima učiniti. A nadam se i da je Katty zadovoljna. (Ideja via That Artist Woman)

20 siječnja 2010

Mamina radionica

Pin It
Pretprošli vikend sam bila vanserijski vrijedna. Preuredila sam jedan sobičak naše kuće u svoju radionicu. Do sada su sve moje kreacija nastajale, uglavnom na kuhinjskom stolu što mi je dozlogrdilo jer smo vrlo često jeli s kanticom farbe i kistovima pored zdjele sa salatom šutirajući moje rukotvorine pod stolom. A jedan cijeli tjedan smo čak glumili kao da smo na pikniku, jedući za malim stolićem u dnevnoj sobi i sjedeći na podu. Sve to ima svoje čari, pogotovo djeci, ali... radionica je radionica. Doduše, samo do ljeta jer tada krećemo u preuređenje i moj sobičak postaje Lukina soba. Što se može. Kratko ali slatko, ali... baš nešto gledam te nacrte i mislim si...
Čim sam bila gotova s uređivanjem, na vratima je osvanuo natpis "Mamina radionica". Moja Laura ga je sama napravila i dirnula me do suza. Toliko se trudila da ispadne savršen da su je još i drugi dan boljeli prsti od rezuckanja - škaricama za nokte.
I tako je sobica dobila ime. Radionica se svakodnevno koristi. Iako ima svega 5 kvadrata, unutra nas je uvijek barem troje i svi želimo nešto raditi. Nakon što sam završila poštanski sandučić, morala sam udovoljiti želji malenih da i oni nešto kreiraju. Dogovorili smo se da će svatko urediti svoju kutiju. Luka je izabrao motiv Ben10, a Laura životinjica. Bojali smo bijelom akrilnom bojom podlogu, radili decoupage, Laura je crtala temperom, Luka je radio čak i malo pitoricca, a njegovu kutiju sam dodatno posprejala crnim sprejom.
U posjet nam je došla i baka, pa nam se i ona pridružila u radionici. Malo je pomagala trackati i reckati, ali... dok smo mi fenirali bijelu podlogu, baka je iskoristila vrijeme i... kreirala časkom nešto svoje. Napuhala je gumenu rukavicu i na njoj iscrtala smiješnu facu. Trebam li vam reći od koga smo naslijedili kreativnu crtu??? Nadam se da ću vam uskoro pokazati i bakine crteže i slike. Samo je moram nagovoriti da mi da dozvolu.

16 siječnja 2010

Ni tanjuri nisu više što su nekad bili

Pin It
Bio je crven a onda je ostao bez boje (a lijepo je pisalo da smije u perilicu), onda se dugo skrivao i sramio izaći iz ormara. Prekjučer mi je Ivana donijela ovu, za moj tanjur, sretnu salvetu. Čim sam ju vidjela, sjetila sam se zaboravljenog tanjura. Sinoć je bila sretna tanjurova večer. Prvo sam pogrebala ostatke crvene boje, napravila obrnuti decoupage, malo ga popeglala i zatim isfenirala, premazala bijelim da se istakne uzorak i, na kraju, zakamuflirala pozadinu zelenim sprejom. Eto, moj prvi decoupage na staklu. Nije tako loš. Mislim da je moj crveni tanjur, nakon dugog skrivanja, zaslužio jedan dobar wellness, što je i dobio. I neka se sada samo usudi poslužiti na sebi neke nefine kolače. Odmah ga šaljem na novo peglanje i feniranje. Tko zna kakvu boju će onda zaraditi.
Ivana, hvala za salvetu i... kada dolaziš na kolače?

Happy 101 award

Pin It
Eh, iako me muči to što već par dana nemam podlogu na blogu, a baš sam u nekoj gužvi pa nemam vremena čačkati i istraživati, ipak sam radosna jer mi je opet ukazana čast dodijeljivanjem još jedne blogerske nagrade. Opet sam našla ime svog bloga na Teinom Hobbychicu i raznježila se. A moram priznati da mi godi jednako kao i vaša pažnja koju mi sve više i više ukazujute posjećujući moj blog i komentirajući moje radove. Hvala Vam od srca! Zahvaljujem Tei na nagradi i proslijeđujem je dalje.
Pravila dodjeljivanja nagrade: For this award you have to list 10 things that make you happy and tag another 10 people!!
Što me čini sretnom:
* Laura, Luka i Davor
* izrada mojih kreacija
* zadovoljstvo kreiranim i vaše kritike
* brbljanje/trkeljanje/trućkanje s mojim curama
* služanje latino glazbe
* ples
* yoga
* vožnja biciklom
* boje
* kada nađem vremena i pročitam neku stvarno dobru knjigu
Nagradu dodjeljujem:

13 siječnja 2010

Poštanski sandučić u novom ruhu

Pin It
Prije dvije i pol godine uselili smo u kuću u kojoj živimo. U kompletu s kućom bio je i ovaj poštanski sandučić. Sandučić ko sandučić, služi svrsi i nije potrgan. Ali, zar nije mogao biti, na primjer, zeleni ili crveni ili plavi, kakavgod, samo da nije tako..., tako..., tako... bljutav.
Svaki dan nezaobilazno prolazim pored njega jer se nalazi tik do ulaznih vrata (hm, baš čudno mjesto za jedan poštanski sandučić). Prolazim kraj njega i mislim si kako je ružan, ružan da ružniji ne može biti. E pa danas mi je dozlogrdila ta rugoba pred vratima pa sam mu priprijetila odvijačem. Nije se baš dao, ali moja volja je bila jača i on se odvojio od zida i s punim povjerenjem predao u moje ruke.
Daljnja se akcija odvijala s lakoćom. Krpa i sapunica, bijeli akrilni lak, jedna salveta i decoupage ljepilo, akrilna bijela boja i malo plavog pigmenta za pitoricco, crni lak za metal i to je to. Još mi samo preostaje lakiranje kako bih ga zaštitila od utjecaja vanjskih pogoda i nepogoda, a prema Teinom savjetu, koristiti ću prozirni lak za čamce.
Nadam se da vam se sviđa. Meni je sada prekrasan, a vjerujem da će moje mišljenje djeliti i svi naši gosti. Sigurno neće ostati neprimjećen.
Ali, još me, na kraju, zanima i vaše mišljenje. Razmišljam - da li da vanjski dio sandučića ostavim bijelim ili da ipak još nešto napravim sa strane? Pucajte i budite nemilosrdni s prijedlozima i idejama.

11 siječnja 2010

Priča o jednom odbačenom stolcu

Pin It
Prije nekoliko mjeseci, u mom je kvartu bio odvoz glomaznog otpada. Obožavam te dane. Blago se nalazi na dohvat ruke, samo treba biti dovoljno brz i odlučan, i ne sramiti se, naravno. Baš smo nekako tih dana, moj Luka i ja, na putu prema doktorici, prolazili cestom, i ja ga ugledah. Stajao je pored ceste, sam i napušten, odbačen, skinut s nekog tavana ili iznesen iz nekog podruma gdje je jako dugo stajao što se dalo zaključiti po količini paučine i prašine na njemu. Bez razmišljanja sam zakočila, iskočila iz auta, ubacila ga u gepek (zahvaljujem nebesima na mojoj vječnoj ljubavi prema karavanima) i odjurila dalje. Dijete je sa stražnjeg sjedala samo upitalo: "Mama, a što je to sad bilo?". To sam izvela tolikom brzinom da nije ni shvatio što sam napravila.
Kada smo došli kući, sa strahopoštovanjem sam ga izvadila iz auta i donijela u kuću. Sa strahopoštovanjem prema stolcu ali i sa strahom, što će reći ostatak ekipe, pogotovo muž, okorjeli bacatelj svega staroga bez imalo tolerancije prema mojoj ljubavi prema "smeću". No, čak je i njegova reakcija bila: "Wow, koji dobar stolac! Odakle nam?". "Iz smeća, dragi, iz smeća. Netko ga je bacio a ja sam ga pokupila."
I tako je taj stolac postao dijelom naše obitelji. Stoji u dnevnoj sobi i služi kao ukras. Po potrebi na njemu stoji cvijeće, vrlo često služi kao igrališe za male figurice, ponekad se na njega i sjedne, a poslužio je i kao postolje za adventski kalendar. Sigurno se pitate, zašto sada pišem o tom stolcu? Jednostvno mu ne mogu odoljeti. U njemu je tolika energija da privlači silnu pažnju. Skoro sam razbila auto kada sam ga spašavala, moj dragi muž ga je od prve prihvatio, aktivno sudjeluje u našim životima, a tko god nam dođe u goste, prvo njega primjeti i komentira kako je lijep (stolac, ne muž). Ne znam jel' mi na taj način zahvaljuje što sam ga spasila ili nam je oduvijek bilo suđeno da budemo zajedno, ali sam sigurna da mu je sada puno ljepše nego tamo gdje je nekad bio.

03 siječnja 2010

Magarac pinata

Pin It
Koji lik bi mogao biti pinata za koju sam u prosincu dobila narudžbu? Malo me bilo strah, jer likove koje sam do sada radila svojoj djeci, mogla sam donekle birati, predlagati ili bar utjecati na njihov izbor. Silvijin izbor je bio magarac. Hm... interesantan izbor!
Laknulo mi je. Pa to je bar lako. Izgleda kao konj. Ali... znate li da magarac ima duže uši? Ma znam i ja, ali da ima bijelu njuškicu i bijelo oko očiju, e to nisam znala. Iako sam do sada vidjela mnogo magaraca, nekako mi je taj detalj promakao. Sve je to bilo pametno proučiti prije početka rada i sa sigurnošću krenuti u izradu.

I ova pinata je izrađena u tehnici papier-mache (kaširanje). Za konstrukciju njuške i ušiju sam koristila karton, a bojala sam je bijelom akrilnom bojom u koju sam dodavala crni pigment kako bih dobila željenu nijansu sive. Za izradu mi je trebalo 5 dana.

Nadam se da će Silvija biti zadovoljna. Ja jesam. Jako!

02 siječnja 2010

Sunshine na Nasmijanom nebu

Pin It
Ispratili smo onu staru i dočekali ovu Novu, u nadi da će biti bolja, veselija i šarenija. A zašto i ne bi bila? Trebamo joj samo dati šansu da zaista takva i bude.
Neko vrijeme me nije bilo ovdje a nebo je bilo nasmijano bez mene. Ali evo, vratila sam se. Vratila sam se i ponovo nasmijala zbog svih onih dragih ljudi koji vjeruju u mene i nestrpljivo očekuju moje radove, kakvi god oni bili. A poseban osmijeh mi je izmamila i nagrada koja me dočekala prilikom prvog ovogodišnjeg paljenja kompa. Na blogovima Leptir i Hobbychic, osvojila sam The Sunshine Award. Pa zar je mogao biti bolji početak Nove blogerske kreativne godine od ovoga? Nasmijano nebo je dobilo dva prekrasna sunshine-a. Hvala cure!

Željela bih svim mojim blogericama, pratiteljima, čitaocima i prijateljima poželjeti čarobnu i šarenu novu 2010. godinu, punu topline, ljubavi, veselja i zabave.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails