Priča o jednom odbačenom stolcu

Prije nekoliko mjeseci, u mom je kvartu bio odvoz glomaznog otpada. Obožavam te dane. Blago se nalazi na dohvat ruke, samo treba biti dovoljno brz i odlučan, i ne sramiti se, naravno. Baš smo nekako tih dana, moj Luka i ja, na putu prema doktorici, prolazili cestom, i ja ga ugledah. Stajao je pored ceste, sam i napušten, odbačen, skinut s nekog tavana ili iznesen iz nekog podruma gdje je jako dugo stajao što se dalo zaključiti po količini paučine i prašine na njemu. Bez razmišljanja sam zakočila, iskočila iz auta, ubacila ga u gepek (zahvaljujem nebesima na mojoj vječnoj ljubavi prema karavanima) i odjurila dalje. Dijete je sa stražnjeg sjedala samo upitalo: "Mama, a što je to sad bilo?". To sam izvela tolikom brzinom da nije ni shvatio što sam napravila.

Kada smo došli kući, sa strahopoštovanjem sam ga izvadila iz auta i donijela u kuću. Sa strahopoštovanjem prema stolcu ali i sa strahom, što će reći ostatak ekipe, pogotovo muž, okorjeli bacatelj svega staroga bez imalo tolerancije prema mojoj ljubavi prema "smeću". No, čak je i njegova reakcija bila: "Wow, koji dobar stolac! Odakle nam?". "Iz smeća, dragi, iz smeća. Netko ga je bacio a ja sam ga pokupila."

I tako je taj stolac postao dijelom naše obitelji. Stoji u dnevnoj sobi i služi kao ukras. Po potrebi na njemu stoji cvijeće, vrlo često služi kao igrališe za male figurice, ponekad se na njega i sjedne, a poslužio je i kao postolje za adventski kalendar. Sigurno se pitate, zašto sada pišem o tom stolcu? Jednostvno mu ne mogu odoljeti. U njemu je tolika energija da privlači silnu pažnju. Skoro sam razbila auto kada sam ga spašavala, moj dragi muž ga je od prve prihvatio, aktivno sudjeluje u našim životima, a tko god nam dođe u goste, prvo njega primjeti i komentira kako je lijep (stolac, ne muž). Ne znam jel' mi na taj način zahvaljuje što sam ga spasila ili nam je oduvijek bilo suđeno da budemo zajedno, ali sam sigurna da mu je sada puno ljepše nego tamo gdje je nekad bio.