Nasmijano nebo

Dragi moji, sretan vam Uskrs! Uskršnji zeko je i ove godine odradio svoj posao s pisanicama, ali u moju kuhinju je zalutao i jedan miš. Kada je stigao bio je ružan, izlizan i siv a nakon što je prošao kroz moje ruke postao je šaren. Baš u duhu blagdana. Evo... morala sam se malo odmaknuti od kolača, šunkice i pranja suđa Običan decoupage, ništa posebno, ali veseli.

To je trebao biti jedan sasvim običan vikend na moru. Djeca su bila sa bakom i dedom na proljetnim praznicima i na kraju tjedna smo došli po njih. Iako nije bilo baš najljepše vrijeme, odlučili smo prošetati uz more. A tamo je bilo - smeće. Pored kontejnera stajala je kanta puna polomljenih keramičkih pločica. Ogledavala sam je, ogledavala, ali sam ipak produžila dalje, poznavajući negodovanje moje ekipe kada se ja dočepam smeća. Tu noć nisam mogla spavati. Negdje oko 3/4 ujutro, sjetila sam se da sam dva tjedna ranije, iz nepoznatih razloga kupila sjeme salate i rukole. Bingo! Kanta će biti moj balkonski povrtnjak. A ta ideja bi se čak mogla svidjeti i mojim gunđavcima. I nisam pogriješila. Ideja je drugi dan bila prihvaćena kada sam se pojavila s njom u rukama dok su moji maleni pecali, iako je Luka prvo pomislio kako sam kantu donijela njima za čuvanje upecane ribe. Inače, topli savjet za sve one koji obilaze razna smeća i smetlišta kao ja - kada nešto vidite, ne ostavljajte nego u...

Jesam li ono jednom rekla da neću raditi kutije? Pa šta mi bi? To je tako zabavno (i zarazno). Ova kutiju sam radila za poklon kćeri moje prijateljice. Ma... kutijica je zgodna, ali curetak ima 15 godina i baš si nešto mislim jesam li pogodila boje? Nadam se da če joj se svidjeti. Ako ne boje, barem natpis... No, ne preostaje mi ništa drugo, nego napuniti kutiju još nekim sitnicama i krenuti u posjet. Pa... kako bude-bude. Tehnika? Decoupage, pittoricco, print na salvete. E, da... i potpis je tu :-)

Ruže danas putuju na more. Nadam se da će njihova nova vlasnica biti zadovoljna. Ja jesam. Jako! Ovo ogledalo mi je baš nekako nježno, romantično i... kao da je iz vilinskog svijeta. Ta ideja me i vodila jer je, zapravo, rađen za jednu pravu pravcatu vilu. Vidjeti ćemo jesam li pogodila njen ukus. Jer ako nisam, vrlo rado ću ga zadržati. Ogledalo je dimenzija 30X50 cm, moj prvi malo veći rad (mada i nije tako pretjerano velik). Tehnika: papier mache, decoupage, pittoricco.

Da li se i vama događa da kada krenete s jednim projektom, odmah se bacite i na njih još nekoliko istovremeno? Danas sam si dala slobodno prijepodne od svih obaveza i kućanskih poslova (na posao sam išla tek popodne) i zatvorila se u radionicu. Odjednom sam shvatila da istovremeno radim 5-pet-p.e.t.-PET stvari. Uh koja uživancija! Dok se jedno suši, drugo i treće se tracka, četvrto se kroji a peto se već osušilo pa mogu početi nanositi podlogu... U tom zanosu je nastala i ova narukvica. Tehnika? Papier mache i decoupage. Ups! A što je ovo? Ovo je nešto posebno ali o tome ću za koji dan kad bude gotovo. Jedva čekam.

Još uvijek istražujem novi medij - homemade papir. Istražujem i uživam. Nažalost, nisam ga još pokušala sama izraditi, iako sam rekla da hoću. Uvijek nešto ispadne onako kako ne bi trebalo. Za izradu cijedila za papirnu kašu, potrebna su mi dva drvena okvira i mreža. Okvire sam našla u garaži, a mreže - niotkuda. A bila sam sigurna da ju imam. I naravno da mi je danas bila tolika gužva da nisam stigla kupiti ni kruh i mlijeko a kamoli mrežu... Prema tome, morala sam se zadovoljiti onim komadima papira koje smo napravili u subotu na radionici i koji su se do danas već fino osušili. Premetala sam ih po rukama, ogledavala, proučavala... i na kraju odlučila isprobati što se s njima može. Nisam se usudila, za prvi puta, navaliti svim tehnikama koje poznajem. Zadovoljila sam se samo jednim laganim decoupageom i laganim pittoriccom - tek toliko. I tako su nastale "Dvije prijateljice", čestitka, pozivnica, zahvalnica... još moram odlučiti što će to biti.

Budući da malo zaostajem s radovima... ma, zapravo ne zaostajem al su mi svi radovi nekako u fazi pripreme ili sušenja podloge i slično, trenutno nemam što pokazati. A dok čekam da se podloga osuši, stvrdne ili što već treba, malo škicam što ima na drugim blogovima. I pogledajte što sam našla. Ovo je toliko dobro da sam morala podijeliti s vama. Teška reciklaža... Broševi od optičkog stakla iz starih naočala. Tehnika? Dobar stari decuopage. Pa svaka čast onome kome je ovo palo na pamet. Tut pogledajte ovdje .

Evo još jednog ogledala iz moje radionice koje je iznenadilo i mene samu. Zašto me iznenadilo? Ružičasto je, nježno, zamagljeno, tu su i nekakve ruže... ispalo je ful romantično. Nije baš u mome stilu, ali što mogu. Samo je tako htjelo a ja sam mu dozvolila da tako ispadne. Kod ovog ogledala sam prvi puta koristila print na salvete, i moram priznati, jako sam zadovoljna. Probala sam i uvjerila se da stvarno možeš isprintati željeni tekst ili sliku i upotrijebiti ga kao i svaki drugi decoupage materijal. Ne znam zašto, ali dok sam stvarala ovo ogledalo, u mislima mi je stalno bila ilustracija iz jedne knjige koju sam u djetinjstvu jako voljela ( još uvijek je imam), na kojoj se dobre vile svađaju oko toga koje će boje biti Ružičina haljina za njezin šesnaesti rođendan. Nisu se mogle dogovoriti hoće li biti ružičasta ili plava. Mislim da je haljina, na kraju, bila u obje boje, ali to ionako više nije bilo važno jer im je zla vještica pomrsila račune kada ih je sve uspavala na sto godina....

Sinoć sam bila u nekom tužnom raspoloženju, a kad je tako najgore je sjediti i misliti. Bolje se uhvatiti nekog posla. Pranja? Peglanja? Neeeeeeee... u tim aktivnostima mi je mozak ionako na paši pa misli opet vodi tamo kamo ne treba. Pravac radionica? Daaaaaaaaaaa... Za neke velike projekte nisam imala volje ni snage, ali ogledalo, koje je već bilo započeto i čekalo je završni make-up i novu frizuru, je bilo odličan izbor. Čipka, decoupage, pozlata, pitoricco, papier-mache... sve je to bilo potrebno da mi skrene misli. Ogledalo je noćas bilo blo gotovo, a ispalo je u skladu s mojim raspoloženjem - zagasito, maglovito i neveselo, ali nikako loše. Baš suprotno.

Kako svatko od nas prolazi različite faze odrastanja i sazrijevanja, tako i svaka od kreativki prolazi različite faze razvoja svoje kreativnosi među kojima je nezaobilazna "kutija faza". I eto mene s mojom prvom kutijom. Nešto me u zadnjih par dana shrvale one dosadne obveze koje se moraju odraditi, pojele mi vrijeme i energiju. Baš mi se nije dalo ništa posebno raditi u onih pola sata dnevno koliko sam imala slobodno. A ako sam se i primila posla sve mi se trgalo, gužvalo i ispadalo nekako - bez veze. A stvarati se mora jer svrbe prsti... Protiv toga se ne može. Zgrabila sam jednu kartonsku kutjicu koja već jako dugo stoji negdje ćušnuta sa strane i pokušala napraviti nešto od nje. Malo sam po njoj prčkala i eto je... Nije čak ni loše ispala. Zelena je i ima baršunastu trakicu i nogice. Hoćete da vam odam tajnu? Nogice su četiri drvene perlice zaljepljenje drvofiksom i prebojane. Nemam se namjeru baviti kutijicama. Ovo je bilo samo za pokretanje uspavanje energije. Al'...

Iako je Valentinovo već odavno prošlo, moj valentinovski poklon još nije predan. Shame on me! Ma dobro, nije baš tako strašno. Naime, radi se o valentinovskome swapu. Budući da je to bio i moj prvi swap, lakše ću priznati da sam zeznula. Pripremajući se za razmjenu pokona, malo sam se zanijela i napravila nešto šti je bilo skoro pa nemoguće poslati mojoj swap partnerici - u Makedoniju. Jako sam zbog toga žalosna, ali, zahvaljujuću razumijevanju Nataly, prekrasne kreativne djevojke iz Skopja, laknulo mi je kada smo se dogovorile da ću joj napraviti novi poklon. I evo ga... puno je manji, nije lomljiv i stane u kovertu ili manji paketić. Nataly, hvala šti si čekala da ispravim svoju grešku. Nadam se da ćeš biti zadovoljna.

Već postaje pravilo da je, kada ja idem na Teinu radionicu , nevrijeme. Nakon snježne mećave koja je zavila Zagreb prošli puta, ni danas se nisam čudila ledenoj kiši i snijegu. No, ne mora se baš sve ponavljati, pa sam tako odlučila da ću danas biti veoma spretna i vrlo uspješna. I... tako je i bilo. Radionica "Kraljica" je bila mraaaak!!! Od jedne skroz zgodne ali obične nove tacne, napravili smo, brojnim tehnikama (ne znam jel' uopće bilo tehnike koju nismo bar spomenule), kraljevsku tacnu. Još uvijek ne mogu doći k sebi od čuđenja i zadovoljstva. A znate što me najviše oduševljava? Ovi "zamazani" rubovi i uglovi unutar tacne.

Bio je crven a onda je ostao bez boje (a lijepo je pisalo da smije u perilicu), onda se dugo skrivao i sramio izaći iz ormara. Prekjučer mi je Ivana donijela ovu, za moj tanjur, sretnu salvetu. Čim sam ju vidjela, sjetila sam se zaboravljenog tanjura. Sinoć je bila sretna tanjurova večer. Prvo sam pogrebala ostatke crvene boje, napravila obrnuti decoupage, malo ga popeglala i zatim isfenirala, premazala bijelim da se istakne uzorak i, na kraju, zakamuflirala pozadinu zelenim sprejom. Eto, moj prvi decoupage na staklu. Nije tako loš. Mislim da je moj crveni tanjur, nakon dugog skrivanja, zaslužio jedan dobar wellness, što je i dobio. I neka se sada samo usudi poslužiti na sebi neke nefine kolače. Odmah ga šaljem na novo peglanje i feniranje. Tko zna kakvu boju će onda zaraditi. Ivana, hvala za salvetu i... kada dolaziš na kolače?

Prije dvije i pol godine uselili smo u kuću u kojoj živimo. U kompletu s kućom bio je i ovaj poštanski sandučić. Sandučić ko sandučić, služi svrsi i nije potrgan. Ali, zar nije mogao biti, na primjer, zeleni ili crveni ili plavi, kakavgod, samo da nije tako..., tako..., tako... bljutav. Svaki dan nezaobilazno prolazim pored njega jer se nalazi tik do ulaznih vrata (hm, baš čudno mjesto za jedan poštanski sandučić). Prolazim kraj njega i mislim si kako je ružan, ružan da ružniji ne može biti. E pa danas mi je dozlogrdila ta rugoba pred vratima pa sam mu priprijetila odvijačem. Nije se baš dao, ali moja volja je bila jača i on se odvojio od zida i s punim povjerenjem predao u moje ruke. Daljnja se akcija odvijala s lakoćom. Krpa i sapunica, bijeli akrilni lak, jedna salveta i decoupage ljepilo, akrilna bijela boja i malo plavog pigmenta za pitoricco, crni lak za metal i to je to. Još mi samo preostaje lakiranje kako bih ga zaštitila od utjecaja vanjskih pogoda i nepogoda, a prema Teino...

A koje sad veze ima ovaj trojac iz naslova? E... ima, ima. Napokon sam uspjela uskladiti sve svoje životne obaveze i termine i organizirati si slobodno subotnje popodne ne bi li otišla na Teinu radionicu u NB hobby & art. I što se dogodi? Snijeg zatrpa Zagreb. Krenuti nekuda van kuće, a da to nije vlastito dvorište s lopatom u ruci, bilo je ravno ludilu. Al' budući da sam do sada preskočila bar deset radionica za koje bi sve dala da sam mogla biti na njima, rekla sam: E neće me jedna najobičnija snježna mećava omesti pa da opet ne odem. Obula sam trekkerice, dobro se zabundala i krenula. I stigla, s voljom i... u zadnji čas. Čipka na platnu... dobro zvuči. Pogotovo stoga što me ta čipka proganja već par mjeseci a nikako da se primim posla. Teoriju sam već savladala, ali praktičan dio, pomislila sam, bilo bi dobro proći s Teom na radionici. Radionica je bila odlična. Čipka, decoupage, pittorico i... (Tea, upomoć! Kako se zove ono kada smo "tunjkali" čipku i rub). Ne ...

Kreativni roditeljski ... juuupiii!!! Radi se salvetna tehnika. Potrebno je donijeti nešto na što će se dekupažirati, par salveta s božićnim motivima i dobra volja. Majka je odmah izvadila u bijelo obojeni drveni tanjur s probušenom rupom u sredini (stvarno ne znam zašto se ljudi čude. Pa sasvim je normalno da svaka kuća ima takve tanjure), skoknula u hobby dućan po satni mehanizam i drvene brojke i krenula u vrtić. Malo su me čudno gledali u vrtiću kada su vidjeli što sam donijela, ali... Kada smo se Luka i ja primili posla, sve se prašilo. Prvo smo izrezali snjegoviće i bor i pozicionirali ih. Tehnikom čupkanja popunili smo ostatak sata. Brojke smo premazali bijelom temperom i bogato ih posuli srebrnim glitterom. Zaljepili smo ih vrućim ljepilom. Luka je od alu-folije napravio još jedan dodatak i postavio ga ispred broja 12 (prekrasno, zar ne?). Montirali smo satni mehanizam i počeli se praviti važni. Nas dvoje smo bili zadovoljni. A i tete...

Odbrojavanje je počelo. Još 24 dana do Božića. Tko će to dočekati? Tko će dočekati to čarobno jutro kada se budimo zorom i još u pidžamama i bosi trčimo vidjeti što je ispod bora. Ta 24 dana traju cijelu vječnost. Kako bi ublažila to iščekivanje i pomogla u brojanju dana, jedna mudra majka je nekad davno svojoj dječici napravila kalendar s malim poklončićima. Za svaki dan - jedan. Ideja je bila toliko dobra da se taj običaj još i danas zadržao. Ja sam ove godine odlučila napraviti kalendar od kutijica koje već dugo sakupljam. To su kutije, uglavnom od krema za lice. Prvotna ideja mi je bila, svaku kutiju umotati u šareni papir za umatanje poklona, ali čim sam počela odmah sam odustala. Nije mi se svidio rezultat a i bilo mi je prekomplicirano. A onda sam se sjetila uratka moje FB prijateljice Katarine i njenog bloga Tanema na kojem je prikazala kako je preuređivala običnu kutiju , pa sam se, prema njenoj ideji, primila posla i sve kutijice premazala bijelim akrilnim lakom. Kada su se...

Leptiri crveni, žuti, plavi... veliki ili mali, šareni ili jednobojni, kakvi god da jesu uvijek nam donesu veselje i privuku našu pažnju. I na moj novi sat su sletjela dva leptira. Drveni tanjur premazan bijelim akrilnim lakom, žuti rižin papir i na njemu decoupage leptirića, drvene brojke obojane u crveno i satni mehanizam... Sat otkucava, vrijeme neminovno prolazi a leptirići nas podsjećaju da ipak malo zastanemo i osvrnemo se oko sebe ne bi li primjetili ljepotu koja nas okružuje...

Kava ili čaj, to svi znamo, nisu samo - kava ili čaj. Kada vas prijateljica pozove na kavu to znači da vas zove na druženje, brbljanje, zabavu... Kada vam dragi ponudi čaj to znači da brine za vas, to znači nježnost, ljubav... A ako je ta čudotvorna topla i mirisna tekućina poslužena u lijepim šalicama i na lijepim i veselim tacnicama, onda je zadovoljstvo još veće. Moram se pohvaliti da sam ovih dana bila marljiva a kao rezultat mojeg rada su ove slatke tacnice. Uzimam si za pravo da ih sama ishvalim jer sam prezadovoljna kako su mi ispale i kako izgledaju. Postupak izrade je bio vrlo jednstavan. Na Hreliću sam kupila jednu ukrasnu dasku s nekim glupim natpisom i dva okvira za slike bez stakla. Oprala sam ih, prebojala bijelom akrilnom bojom u dva premaza, napravila decoupage i pričvrstila ručkice. Nadam se da se i vama sviđaju. Ja sam oduševljena.