Nasmijano nebo

Jako ste mi znatiželjne i nestrpljive da vidite što će nastati iz aktivnosti prikazanih u prethodnom postu. Tetrapaci su na sušenju a za karton mi je noćas nestalo municije pa nisam mogla dalje pucati, tj. lijepiti, al' danas punim pištolj i nastavljam... A dok se radovi suše, evo sličke sata kojeg smo preko zimskih ferija Laura i ja uljepšale. Nismo se previše trudile, više smo učile kako se radi i isprobavale tehnike - malo ljepljive trake, malo voska, malo brusnog papira i malo pittorica. Mala majstorica je zadovoljna satom za svoju sobu. A i meni se sviđa. A baš je bio... običan i dosadan.

Baš me zanima, događa li se i vama da kupite neku stvar a da nemate pojma kamo ćete s njom? Jednostavno ju kupite jer znate da će jednog dana već doći njeno vrijeme. Meni se to vrlo često događa. Kao i ovaj puta. Prije tri ili četiri godine, više ni sama ne znam koliko je vremena prošlo, kupila sam na Hreliću luster za Lukinu sobu. Pa što je tu čudno? U to vrijeme Luka uopće nije imao svoju sobu a sobu koju je dijelio s Laurom bila je pod kosinom tako da viseći luster nije imao šanse da osvane u njihovoj sobi. Luster sam svejedno kupila, donijela doma i pospremila, jer sam znala da će jednog dana... Nakon ljetošnje rekonstrukcije i preuređenja kuće, Luka je konačno dobio svoju sobu a luster je zaslužio da konačno ugleda svijetlo dana i, naravno, svijetlo moga kista. Avion smo pobrusili, Luka ga je sam prebojao u bijelo a ja sam ga oslikala. Još nam samo treba jedna žarulja i tata s bušilicom. I znate što? Ovo je jedna od četiri lampe/lustera koje sam kupila na Hreliću, tom izvorištu ...

To je trebao biti jedan sasvim običan vikend na moru. Djeca su bila sa bakom i dedom na proljetnim praznicima i na kraju tjedna smo došli po njih. Iako nije bilo baš najljepše vrijeme, odlučili smo prošetati uz more. A tamo je bilo - smeće. Pored kontejnera stajala je kanta puna polomljenih keramičkih pločica. Ogledavala sam je, ogledavala, ali sam ipak produžila dalje, poznavajući negodovanje moje ekipe kada se ja dočepam smeća. Tu noć nisam mogla spavati. Negdje oko 3/4 ujutro, sjetila sam se da sam dva tjedna ranije, iz nepoznatih razloga kupila sjeme salate i rukole. Bingo! Kanta će biti moj balkonski povrtnjak. A ta ideja bi se čak mogla svidjeti i mojim gunđavcima. I nisam pogriješila. Ideja je drugi dan bila prihvaćena kada sam se pojavila s njom u rukama dok su moji maleni pecali, iako je Luka prvo pomislio kako sam kantu donijela njima za čuvanje upecane ribe. Inače, topli savjet za sve one koji obilaze razna smeća i smetlišta kao ja - kada nešto vidite, ne ostavljajte nego u...

Jesam li ono jednom rekla da neću raditi kutije? Pa šta mi bi? To je tako zabavno (i zarazno). Ova kutiju sam radila za poklon kćeri moje prijateljice. Ma... kutijica je zgodna, ali curetak ima 15 godina i baš si nešto mislim jesam li pogodila boje? Nadam se da če joj se svidjeti. Ako ne boje, barem natpis... No, ne preostaje mi ništa drugo, nego napuniti kutiju još nekim sitnicama i krenuti u posjet. Pa... kako bude-bude. Tehnika? Decoupage, pittoricco, print na salvete. E, da... i potpis je tu :-)

Ruže danas putuju na more. Nadam se da će njihova nova vlasnica biti zadovoljna. Ja jesam. Jako! Ovo ogledalo mi je baš nekako nježno, romantično i... kao da je iz vilinskog svijeta. Ta ideja me i vodila jer je, zapravo, rađen za jednu pravu pravcatu vilu. Vidjeti ćemo jesam li pogodila njen ukus. Jer ako nisam, vrlo rado ću ga zadržati. Ogledalo je dimenzija 30X50 cm, moj prvi malo veći rad (mada i nije tako pretjerano velik). Tehnika: papier mache, decoupage, pittoricco.

Evo još jednog ogledala iz moje radionice koje je iznenadilo i mene samu. Zašto me iznenadilo? Ružičasto je, nježno, zamagljeno, tu su i nekakve ruže... ispalo je ful romantično. Nije baš u mome stilu, ali što mogu. Samo je tako htjelo a ja sam mu dozvolila da tako ispadne. Kod ovog ogledala sam prvi puta koristila print na salvete, i moram priznati, jako sam zadovoljna. Probala sam i uvjerila se da stvarno možeš isprintati željeni tekst ili sliku i upotrijebiti ga kao i svaki drugi decoupage materijal. Ne znam zašto, ali dok sam stvarala ovo ogledalo, u mislima mi je stalno bila ilustracija iz jedne knjige koju sam u djetinjstvu jako voljela ( još uvijek je imam), na kojoj se dobre vile svađaju oko toga koje će boje biti Ružičina haljina za njezin šesnaesti rođendan. Nisu se mogle dogovoriti hoće li biti ružičasta ili plava. Mislim da je haljina, na kraju, bila u obje boje, ali to ionako više nije bilo važno jer im je zla vještica pomrsila račune kada ih je sve uspavala na sto godina....

Sinoć sam bila u nekom tužnom raspoloženju, a kad je tako najgore je sjediti i misliti. Bolje se uhvatiti nekog posla. Pranja? Peglanja? Neeeeeeee... u tim aktivnostima mi je mozak ionako na paši pa misli opet vodi tamo kamo ne treba. Pravac radionica? Daaaaaaaaaaa... Za neke velike projekte nisam imala volje ni snage, ali ogledalo, koje je već bilo započeto i čekalo je završni make-up i novu frizuru, je bilo odličan izbor. Čipka, decoupage, pozlata, pitoricco, papier-mache... sve je to bilo potrebno da mi skrene misli. Ogledalo je noćas bilo blo gotovo, a ispalo je u skladu s mojim raspoloženjem - zagasito, maglovito i neveselo, ali nikako loše. Baš suprotno.

Već postaje pravilo da je, kada ja idem na Teinu radionicu , nevrijeme. Nakon snježne mećave koja je zavila Zagreb prošli puta, ni danas se nisam čudila ledenoj kiši i snijegu. No, ne mora se baš sve ponavljati, pa sam tako odlučila da ću danas biti veoma spretna i vrlo uspješna. I... tako je i bilo. Radionica "Kraljica" je bila mraaaak!!! Od jedne skroz zgodne ali obične nove tacne, napravili smo, brojnim tehnikama (ne znam jel' uopće bilo tehnike koju nismo bar spomenule), kraljevsku tacnu. Još uvijek ne mogu doći k sebi od čuđenja i zadovoljstva. A znate što me najviše oduševljava? Ovi "zamazani" rubovi i uglovi unutar tacne.

Prije dvije i pol godine uselili smo u kuću u kojoj živimo. U kompletu s kućom bio je i ovaj poštanski sandučić. Sandučić ko sandučić, služi svrsi i nije potrgan. Ali, zar nije mogao biti, na primjer, zeleni ili crveni ili plavi, kakavgod, samo da nije tako..., tako..., tako... bljutav. Svaki dan nezaobilazno prolazim pored njega jer se nalazi tik do ulaznih vrata (hm, baš čudno mjesto za jedan poštanski sandučić). Prolazim kraj njega i mislim si kako je ružan, ružan da ružniji ne može biti. E pa danas mi je dozlogrdila ta rugoba pred vratima pa sam mu priprijetila odvijačem. Nije se baš dao, ali moja volja je bila jača i on se odvojio od zida i s punim povjerenjem predao u moje ruke. Daljnja se akcija odvijala s lakoćom. Krpa i sapunica, bijeli akrilni lak, jedna salveta i decoupage ljepilo, akrilna bijela boja i malo plavog pigmenta za pitoricco, crni lak za metal i to je to. Još mi samo preostaje lakiranje kako bih ga zaštitila od utjecaja vanjskih pogoda i nepogoda, a prema Teino...