Evo ga! Konačno sam ostvarila svoj naum. Već par godina imam ovog čovječuljka u glavi i na papiru, ali nikako da ga stvorim. Prije dvije godine pronašla sam sličnu sliku na nekoj stranici i oduševila se. Isprintala sam ju i donijela doma pokazati mojima. Zaljepila sam ju na zid gdje sam ju prvotno htjela nacrtati, sluteći da bi moglo biti problema. I bilo je. Moj Luka se - bojao. Bojao se "lopova" koji gleda u našu kuću. Morala sam odustati od svog nauma. Luka je malo porastao, i ja sam ponovo odlučila nacrtati svog čovječuljka koji me sve ove godine nije puštao na miru. U međuvremenu sam, nekoliko puta, promijenila lokaciju gdje će se čovječuljak nastaniti. I dobro da jesam, jer, u hodniku, gdje sam ga htjela onomad smjestiti, ne bi dobro izgledao. Stvarno bismo svi imali osjećaj da nas netko neprestano gleda. Čovječuljak je jutros svoje mjesto našao - na vodokotliću. Odlično mjesto. Nije na udaru a opet izaziva određeno strahopoštovanje.
Vidjet ćemo hoće li će od sada maleni zaboravljati pustiti vodu ili hoće li junior malo bolje paziti kamo cilja. Prve reakcije su bile pozitivne, vesele. Za sada nam čovječuljak izaziva osmjehe na licima...
Primjedbe
a u potpunosti suosjećam s tim kad neka ideja jednostavno mora biti ostvarena,
samo treba potrefiti mjesto i trenutak :)
Čovječuljak mi ne izgleda opasno, nego plašljivo tako da nema straha od njega ;)
Bravo, genijalno!