Crveni autobus

Vjerujete li u to da se želje ostvaruju ako nešto stvarno jako želite? Ja vjerujem. A zato što vjerujem, želja mi se i ostvarila.

Već duže vrijeme želim naučiti raditi lutke i elemente scenografije. Dobro, ne baš da radim u kazalištu, ali... Sve svoje radove izrađujem po osjećaju, ali... nikada me nitko nije podučio, onako, za stvarno. Pokušala sam pronači tečajeve ili radinice na kojima bih mogla bar nešto slično naučiti, ali bezuspješno. No, nisam se prestala nadati... I što se onda dogodilo? Upoznala sam Lutkace, sasvim neočekivano i slučajno. Upoznala sam ih preko Facebooka i zaljubila se u njihove lutke na prvi pogled. Nakon par mojih pitanja i potpitanja i njihovih iscrpnih odgovora, shvatila sam da sam, baš na Fejsu, našla ono što sam tražila i željela. Iako se nismo nikada uživo upoznali, i iako nas dijele kilometri, to ne predstavlja problem. Savjeti, primjedbe i dobre namjere iz Beograda zdušno putuju prema Zagrebu, a beskrajna zahvalnost i simpatije natrag.

No da bi priča bila cjelovita, potreban je i zaplet. Moja kuma Sandra, uči dječicu engleski. Sandra radi po metodi Helen Doron. Silno se trudi, djeca koja kod nje uče su jako zadovoljna a rezultati nikako ne izostaju. No, da bi bila što uspješnija u nastavi, potrebna su joj dodatna nastavna sredstva i pomagala, pa me zamolila da joj pomognem u tome. Bilo je potrebno napraviti - autobus. Naravno da sam se oduševila idejom.

Nitko sretniji od mene, imam Sanju i Zorana, moje prekrasne mentore, a imam i Sandru kojoj treba moje remek djelo. S veseljem sam se prihvatila posla. Autobus je napravljen od spužve, u njega treba stati četvero djece, mora se moći složiti radi lakšeg pospremanja. Sandra je poželjela da bude crven a ja sam poželjela da bude savršen. Nakon tjedan dana posla, autobus je završen a kako je ispao reći će mi moja ekipa iz snova.

Ipak vam moram sama priznati da nisam uspjela postići savršenstvo. Ima detalja u kojima sam fulala ali to ćemo ostaviti za neke druge prilike. Za sada ćemo se samo diviti. Pliz!?!?