Blo..., blo..., blokada

Sve je počelo neobaveznom komunikacijom i komentiranjem na predragom nam Fejsu. Srele smo se kod jedne fotografije gdje smo obje bile oduševljene natpisom-vješalicom "Today". Ja sam komentirala kako ću vjerojatno sama napraviti nešto slično, misleći na svoje kartončiće. Tada još nisam imala pojma kako to napraviti, samo sam znala da je moguće, a način ću već otkriti. A Ona je komentirala da bi ona voljela imati Tomorrow, policu i vješalicu u jednom, na što sam Joj odgovorila - OK. Može!

Za probu sam napravila svoj Today. Poprilično zadovoljna postignutim krenula sam na izradu Tomorrowa. Iscrtala, izrezala, spojila, iskonstruirala, poljepila, iskaširala, pobijelila i... stala.

Odnekuda se pojavio glasić s bezbroj razumnih pitanja i očitih potpitanja - Što ako to ništa ne valja? Ma, ne što ako... to zaista ništa ne valja. Što ako nije dovoljno čvrsto? Mogla bi otpasti slova. Ili bar jedno slovo. Polica bi se mogla savinuti. Što ako se to Njoj neće svidjeti? A što ako Joj bude preveliko a Ona je zamišljala da je manje? Osramotiti ću se ako sam nešto krivo napravila u postupku obrade kartona. Sve će se slomiti. A ako ispadnu vješalice? Ma sigurno će ispastio jer će Ona tko zna što na njih vješati. A ako ispadnu pozadinske kukice i cijeli Tomorrow završi na podu, ili ne daj bože, nekome na glavi... Ajme, jadna ja!!!

Toliko me taj glasić progonio da sam odlučila jedno vrijeme praviti se da Tomorrow ne postoji. No, tko bi mogao ne zamijetiti natpis od 120 cm koji cijelo vrijeme stoji na naslonu kauča?

I onda je glasić čudom nestao. Možda ga je zabolilo grlo od tolikog pripovijedanja i zanovijetanja. Nastala je ugodna tišina i ruka je sama krenula - prvo po kist a onda i po boju.

Ajme! Koju boju Ona voli? Žutu? Crvenu? Plavu? Pastelne boje? Ne-boje? Pojavio se ponovo glasić i poslao me da idem pregledati Njene radove pa neka vidim... Do Njenih radova nisam ni stigla jer mi se na ekranu pojavila chat-poruka moje dobre vile - "Hej, što radiš?". Nakon vrlo kratke diskusije obje smo zaključile koja bi to boja bila. Zapravo sam i sama to znala ali me glasić krivo usmjeravao. Uz kist i odabranu boju vrlo brzo je došlo i sutra.

Šest slova obojala sam i oslikala kao od šale, no glasić je ubrzo shvatio da se tu nešto događa te ponovo došao i pecnuo me po prstima. Sedmo i osmo slovo, jedno R i W, ostali su kratkih rukava (ili bez gaća, kako vam drago) jer mi je glasić objasnio da to što sam napravila, zapravo ništa ne valja. Ružno je i bez veze. Kome bi se to uopće moglo svidjeti? Pokušala sam se praviti da ništa ne čujem, ali... nakon što sam tri puta oslikala pa oslikano prefarbala, shvatila sam da je glasić opet pobijedio. Otišla sam spavati i spavala nekoliko dana. Za to vrijeme je glasić objašnjavao kako moje "nazovislikarije" nisu ni sjena Njenim majstorskim radovima. Kako mi je uopće palo na pamet izraditi nešto i k tome to nešto još i oslikati za majstoricu OS. Pa ja uopće nemam ni prave kistove. Moji kistovi packaju i ne izvlače ravne i tanke linije. Moja ruka se trese dok oslikava. I tko zna koristim li uopće prave boje i pravu boju...

Za par dana sam se ohrabrila i krenula završiti započeto - pa kud puklo da puklo. Uzela sam Tomorrow, sjela i blenula u njega. Kako ja u njega, tako i on u mene. I onda je došao moj Luka i pitao me u čudu - "Mama, a što to radiš? Zašto samo gledaš u To?" "O, sinko moj, imaš li ideju kako bih oslikala još ova preostala dva slova?" "Imam! Na R nacrtaj ..., one koji nisu cijeli, one koji malo izlaze van." Što reći na perfektni savjet jednog šestogodišnjaka nego - "Glasiću, nemaš pojma i tko te uopće išta pitao?!?!?!" U sat vremena bili su gotovi i R i W. Vladala je tišina. Ali ne zadugo.

Trebalo je u osnovnu boju prebojati policu i zatim cijeli Tomorrow polakirati. Uf... straaašan posao! Za taj posao trebalo mi je deset dana. Morala sam obaviti neodgodive poslove kao npr. pogledati jako zanimljive i poučne emisije na TV-u, reprizu reprize reprize Prijatelja, pospremiti ladice koje nisam taknula već tri godine, pročitati jednu jako zanimljivu knjigu... A zapravo, dok sam čitala i gledala, glasić je opet govorio: Pa kako ćeš Joj ti to poslati? Gdje ćeš naći tako veliku kutiju? A, ne, pa u pošti neće htjeti primiti tako veliki paket. A što ako se paket polomi putem do odredišta? I koliko će poštarina uopće koštati? Sigurno nekoliko stotina kuna. Možda i nekoliko tisuća...

E sada mi je već bilo dosta glasova i glasića. Zamolila sam ponovo svoju dobru vilu za pomoć. Dobila je poseban zadatak - svakodnevno me opominjati i pitati jesam li završila posao. I evo, jesam. Svećano objavljujem! Tomorrow je gotov a glasić mi još uvijek ne da mira. No, bez obzira na njega, Tomorrov ipak putuje u bolje sutra. A kako će Ona reagirati na svoj Tumorrow, ne znam. Tomorrow ću vam pokazati, ali dozvolimo prvo Njoj da da svoju ocjenu. Držite mi fige, PLEASE!!!

Ajme što sam se raspisala, ali morala sam tužiti zločesti glasić. Molim vas, ako se pojavi i u vašoj blizini, ne slušajte ga i ne vjerujte mu. Nije u pravu.