Nasmijano nebo

Prosinac...!!! Sve jasno? Pripreme za Advent i Božić, izrada hand made poklona, dječje priredbe, sezona dječjih rođendana, završetak prvog polugodišta, prehlade, temperature, čekanje na red kod pedijatrice, gužva na poslu... i sinko koji dolazi sa super idejom: "Mama, napraviš mi gitaru od kartona?" Kao da me grom pogodio. Gitara? Pa zar baš sada? U prosincu? " Možemo li to nakon Nove godine, sine?" "Ali ja sam već dečkima rekao da ćeš mi ti napraviti gitaru od kartona i da ti to znaš jako dobro raditi!!!" Gulp! Ode knedla niz grlo. "A kakvu bi gitaru želio?" "Neću običnu. Hoću onu koja je šiljasta tamo dolje" "Aha, električnu. Dobro, potražiti ću na internetu neke slike pa ćemo se dogovoriti." Sutradan popodne smo odabrali model i zaposlili baku koja je došla na kavu i kojoj crtanje, skiciranje i slikanje ide k'o od šale, da nam na kartonu iscrta gitaru. Dok je baka crtala, ja sam radila konstrukciju za jedan drugi pro

Baš me zanima, događa li se i vama da kupite neku stvar a da nemate pojma kamo ćete s njom? Jednostavno ju kupite jer znate da će jednog dana već doći njeno vrijeme. Meni se to vrlo često događa. Kao i ovaj puta. Prije tri ili četiri godine, više ni sama ne znam koliko je vremena prošlo, kupila sam na Hreliću luster za Lukinu sobu. Pa što je tu čudno? U to vrijeme Luka uopće nije imao svoju sobu a sobu koju je dijelio s Laurom bila je pod kosinom tako da viseći luster nije imao šanse da osvane u njihovoj sobi. Luster sam svejedno kupila, donijela doma i pospremila, jer sam znala da će jednog dana... Nakon ljetošnje rekonstrukcije i preuređenja kuće, Luka je konačno dobio svoju sobu a luster je zaslužio da konačno ugleda svijetlo dana i, naravno, svijetlo moga kista. Avion smo pobrusili, Luka ga je sam prebojao u bijelo a ja sam ga oslikala. Još nam samo treba jedna žarulja i tata s bušilicom. I znate što? Ovo je jedna od četiri lampe/lustera koje sam kupila na Hreliću, tom izvorištu

Neću puno pisati. Sve je jasno. Piňata za jednu djevojčicu...

Ako mislite da me uhvatila znatiželja i da me silno zanima što je na TV-u, varate se. Televizija i ja se baš ne ljubimo. Iskreno rečeno, gledanje televizije smatram beskrajnim gubitkom vremena kojeg ionako nemam viška. Vrijeme ću radije utrošiti na nešto puno ljepše, na druženje s djecom, šetanje sa psom ili neki kreativni rad. A zašto onda postavljam pitanje What is on television? Pa to je tema mog novog rada. Sandra me zamolila da jo j za nastavu u Helen Doron centru napravim mali TV. Uvjeti: ne veći od A4 formata, 3D i da ima mogućnost umetanja slika. Hmmmmm... ništa lakše. Već dok mi je davala upute, u glavi sam zamišljala konstrukciju. I evo ga, mali TV je gotov. Bilo mi je potrebno malo kartona, mao boje, jedna PVC košuljica za fascikle i dvije večeri negledanja televizije. A da vam ne objašnjavam sve korake postupka, evo par fotkica... Jednostavno, zar ne?

Opet mi je kuća puna kartona, velikih i malih komada i komadića, ljepljivih traka, skalpela, ravnala i svega onoga što je potrebno za novi kartonski projekt. I dok ja radim na svome projektu, sinko je dobio ideju za svoj mali projekt. Naime, trebao bi mu laptop. Hm... ništa lakše! Što nam je potrebno? Kutija od bombonijere, ostaci kartonskih "odrezotina" za popunjavanje udubine, komad kartona iskrojen prema kutiji, ljepljiva traka, škare, flomaster, nekakve sličice izrezane iz kalendara za ekran, malo koncentracije i malo mamine pomoći oko rezanja skalpelom. Eh, da... i dozvola autora za objavljivanje fotografija: "Mama, slikaj me i kad budem gotov objavi to na blogu!". Evo, ovim putem zahvaljujem Luki na dozvoli za objavljivanje, a vama želim da uživate u fotografijama naših remek djela.