Nasmijano nebo

Danas je u mojoj kuhinji bilo burno. S kupaonskog radijatora je na kuhinjski stol sletjelo jedno malo jato ptica. Nakon što su se na radijatoru dobro osušile, došle su na uljepšavanje. I sve bi bilo u redu da moji pilići nisu poželjeli palačinke. Ma što ja to pišem? Pa i bilo je sve u redu... U jednoj ruci kist, u drugoj tava. Mama multipraktik opet u akciji. A i pomagača sam imala... Prava uživancija. Ptičica je osam, za Helen Doron grupu moje Sandre , mogu se nataknuti na prstić, rađene su tehnikom papier-mache, oslikane akrilnim bojama. Palačinki je bilo brdo, ali ih nisam uspjela fotkati. Dobro da sam uopće uspjela uhvatiti jednu palačinku za sebe. Sve u svemu, bilo je to jedno jako dobro provedeno poslijepodne.

Mislim da u ovom postu nemam što puno pisati. Fotografije će sve same reći. A dok ih gledate sjetite se one stare: "Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene..."

Ponekada nam se životne situacije čine bezizlazne i beskonačne. Već četiri mjeseca sam okružena majstorima, skelom, prašinom, bukom i neredom. Imala sam osjećaj da se više nikada neću vratiti u čistu i urednu kuću i da više nikada neću imati vremena niti snage baviti se stvaranjem čudesa od papira i kartona. I onda su, polako, majstori počeli, jedan po jedan, odlaziti, skinuli su mi skelu sa kuće, maknuli su mi brdo svega i svačega iz dvorišta, buka se polako počela stišavati dok nije potpuno nestala (od majstora, ona dječja je još uvijek prisutna)... Ostali su samo prašina i beskrajni nered naših stvari koje sada treba ponovo vratiti na mjesto i naravno, bezbroj poslova koje nakon majstora moraš sam napraviti. Moj dio posla s krpama i metlama tek dolazi. Beskrajno sam umorna i iscrpljena. No, postoje neke stvari kojima si uvijek možemo napuniti baterije i za koje uvijek imamo volje i snage. Tako sam i ja u proteklih nekoliko noći (da, noći, danju sam išla na posao i nakon toga preslag