Vrlo posebna gitara

Prosinac...!!! Sve jasno? Pripreme za Advent i Božić, izrada hand made poklona, dječje priredbe, sezona dječjih rođendana, završetak prvog polugodišta, prehlade, temperature, čekanje na red kod pedijatrice, gužva na poslu...

i sinko koji dolazi sa super idejom: "Mama, napraviš mi gitaru od kartona?"

Kao da me grom pogodio. Gitara? Pa zar baš sada? U prosincu?

"Možemo li to nakon Nove godine, sine?"

"Ali ja sam već dečkima rekao da ćeš mi ti napraviti gitaru od kartona i da ti to znaš jako dobro raditi!!!"

Gulp! Ode knedla niz grlo.

"A kakvu bi gitaru želio?"

"Neću običnu. Hoću onu koja je šiljasta tamo dolje"

"Aha, električnu. Dobro, potražiti ću na internetu neke slike pa ćemo se dogovoriti."

Sutradan popodne smo odabrali model i zaposlili baku koja je došla na kavu i kojoj crtanje, skiciranje i slikanje ide k'o od šale, da nam na kartonu iscrta gitaru. Dok je baka crtala, ja sam radila konstrukciju za jedan drugi projekt tako da nam se kava dobrano ohladila.

Eto, prvi dio posla je bio gotov. Iako malom gitaristi crvići nisu dali mira, morao se strpiti do vikenda. No, došao je i taj željno iščekivani vikend kada je tatu poslao u garažu po ubodnu pilu. Da, UBODNU PILU.

Ovom dijelu zabave sam se i ja veoma veselila jer je konačno došao i taj dan, da prvi puta u životu, uzmem tu strašnu pilu u ruke i izrežem svoj prvi nepravilni oblik. I znate što? Ta pila uopće nije strašna i vrlo je lako njome rukovati. Obožavam ovakve trenutke kada konačno shvatim da je to strašno čudovište od stroja zapravo veoma umiljato.

Uh, koje veselje je nastalo nakon što smo izrezali gitaru. Mališa ju je odmah zgrabio misleći kako je to - to.

"A... ne, sinko moj!!! Ako si mi već zadao zadatak, dozvoli da ga napravim kako i treba."

Znate kako to već ide dalje? Slaganje konstrukcije, postavljanje unutarnjih ćelija, ljepljenje vrućim ljepilom, spajanje pik trakom...

A dalje? E ovaj puta sam odlučila isprobati nešto novo. Nisam kaširala novinskim papirom kao što to skoro uvijek radim. Proučavajući rad francuskinja, majstorica u izradi predmeta od kartona, vidjela sam da one karton premazuju... čime? Eh, to se i ja vrlo često pitam. U nekoliko navrata sam primijetila da koriste nešto slično kitu za drvo pa sam naumila i ja to isprobati

Moram priznati da je akrilni kit za drvo dobro rješenje jer se brzo nanosi, brzo se suši, podloga je odmah bijela i nema potrebe za nanošenjem boje za podlogu, ali... treba ga jako puno. Zaključak? Može za neke manje projekte. Za veće moram isprobati neku drugu smjesu.

I evo, gitara je skoro gotova. Sinko je silno nestrpljiv, čak toliko da me danas zvao na posao i pitao jel' smije sam početi brusiti neravnine na osušenom kitu. Nadam se samo da neće prejako pritisnuti brusni papir. Rok za završiti gitaru je četvrtak navečer jer u petak gitara ide u vrtić.

Što mislite, hoće li moj gitarista biti glavna faca taj dan? Hm... možda će se Mia htjeti igrati s njim. Ili Dora? A možda i obje...

E, da, u oslikavanje gitare ću morati maksimalno uključiti i sinka jer se zadnji puta jako naljutio na mene budući sam avion-luster oslikala bez njega i sve boje sam stavila na krivo mjesto a on je htio drugačije.

Vrijeme za avion

Baš me zanima, događa li se i vama da kupite neku stvar a da nemate pojma kamo ćete s njom? Jednostavno ju kupite jer znate da će jednog dana već doći njeno vrijeme. Meni se to vrlo često događa. Kao i ovaj puta.

Prije tri ili četiri godine, više ni sama ne znam koliko je vremena prošlo, kupila sam na Hreliću luster za Lukinu sobu. Pa što je tu čudno? U to vrijeme Luka uopće nije imao svoju sobu a sobu koju je dijelio s Laurom bila je pod kosinom tako da viseći luster nije imao šanse da osvane u njihovoj sobi. Luster sam svejedno kupila, donijela doma i pospremila, jer sam znala da će jednog dana...

Nakon ljetošnje rekonstrukcije i preuređenja kuće, Luka je konačno dobio svoju sobu a luster je zaslužio da konačno ugleda svijetlo dana i, naravno, svijetlo moga kista.

Avion smo pobrusili, Luka ga je sam prebojao u bijelo a ja sam ga oslikala.

Još nam samo treba jedna žarulja i tata s bušilicom.

I znate što? Ovo je jedna od četiri lampe/lustera koje sam kupila na Hreliću, tom izvorištu neprocjenjivog blaga, i vjerujte mi - sve rade. A radi i blender kojim meljem papir za izradu home made papira. Za bilo koju od ovih stvari nije bila potrebna intervecija bilo kojeg majstora (tu se ne računa moje majstorstvo, jer naravno da sam ih sve preuredila i uljepšala im izgled - oh kako sam skromna). Pa, svima onima koji su imalo skeptični prema kupovanju "tehnike" sa sigurnošću mogu reći da nemaju zbog čega strahovati. Stvarno se može kupiti ispravna roba za ispravno sitne novce.

Piňata za jednu djevojčicu

Neću puno pisati. Sve je jasno. Piňata za jednu djevojčicu...

What is on television?

Ako mislite da me uhvatila znatiželja i da me silno zanima što je na TV-u, varate se. Televizija i ja se baš ne ljubimo. Iskreno rečeno, gledanje televizije smatram beskrajnim gubitkom vremena kojeg ionako nemam viška. Vrijeme ću radije utrošiti na nešto puno ljepše, na druženje s djecom, šetanje sa psom ili neki kreativni rad. A zašto onda postavljam pitanje What is on television? Pa to je tema mog novog rada. Sandra me zamolila da jo j za nastavu u Helen Doron centru napravim mali TV. Uvjeti: ne veći od A4 formata, 3D i da ima mogućnost umetanja slika. Hmmmmm... ništa lakše. Već dok mi je davala upute, u glavi sam zamišljala konstrukciju. I evo ga, mali TV je gotov. Bilo mi je potrebno malo kartona, mao boje, jedna PVC košuljica za fascikle i dvije večeri negledanja televizije.

A da vam ne objašnjavam sve korake postupka, evo par fotkica... Jednostavno, zar ne?

Igrajmo se kartonom

Opet mi je kuća puna kartona, velikih i malih komada i komadića, ljepljivih traka, skalpela, ravnala i svega onoga što je potrebno za novi kartonski projekt.

I dok ja radim na svome projektu, sinko je dobio ideju za svoj mali projekt. Naime, trebao bi mu laptop. Hm... ništa lakše! Što nam je potrebno? Kutija od bombonijere, ostaci kartonskih "odrezotina" za popunjavanje udubine, komad kartona iskrojen prema kutiji, ljepljiva traka, škare, flomaster, nekakve sličice izrezane iz kalendara za ekran, malo koncentracije i malo mamine pomoći oko rezanja skalpelom. Eh, da... i dozvola autora za objavljivanje fotografija: "Mama, slikaj me i kad budem gotov objavi to na blogu!". Evo, ovim putem zahvaljujem Luki na dozvoli za objavljivanje, a vama želim da uživate u fotografijama naših remek djela.