28 ožujka 2012

Moja prva knjiga

Pin It

Ne, ovo nije moja prva knjiga. Ja nikada nisam napisala knjigu. Ovo je slikovnica moje kćeri.
Sjećate li se one Povijesne slikovnice koju je radila za 6 iz povijesti, na polugodištu? E pa nije dobila šesticu ali je dobila zadatak da slikovnicu preuredi i napravi prema propozicijama za Državni natječaj za učenike osnovnih škola pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Natječaj "Moja prva knjiga" sastoji se u pisanju i ilustriranju vlastite priče. Glavna nagrada je tiskanje najboljih radova. Natječaj prodvodi Centar za neohumanističke znanosti.
E sad, kakvi će biti rezultati ne znamo. Slikovnica je napravljena i poslana, profesorica je zadovoljna (i mama je zadovoljna). Ostaje nam samo da čekamo do sredine svibnja kada će biti objavljeni rezultati. A dio tada - evo da se pohvalimo pokojim pogledom unutar slikovnice.







12 ožujka 2012

Mirko

Pin It
Probudio me jednog jutra i rekao: "Sašij me!"
Ma zamislite vi malog drznika. Ni molim, ni hvala, ni izvol'te... ništa, samo "Sašij me!". Naravno da sam ga ignorirala. A što bih drugo s njim? Ja ionako ne znam šivati a on je bio krajnje bezobrazan i neodgojen. I uporan. Beskrajno uporan. Pokušala sam ga odgovoriti od njegova nauma.
"Gle... Mirko... nemam ti od čega napraviti glavu. Ako želiš da te ja napravim, moraš biti lijepa ginjol lutka a ja nemam dovoljno debelu spužvu. Ako i kupim spužvu, morat ću je sama oblikovati ali ni onda nećeš biti lijep jer ja ne znam oblikovati pravilnu kuglu. Imati ćeš kvrgavu glavu a to nije lijepo. Svi će ti se rugati." 
To je držalo vodu par dana, a onda me Mirko odveo u šetnju, ravno u šumu gdje su sjekli drveće. U šumi sam našla piljevinu i drvene strugotine. Napunila sam vrećicu i ponijela je kući, još uvijek ne sluteći što ću s tim a kod kuće mi je moja Laura donijela jednu blijedo rozu majicu i rekla: 
"Mama, ova majica mi je mala. Ne mogu je više nositi." 
Mirko je samo šutio, nasmiješen. Odrezala sam rukav, zavezala čvor na jednom kraju, napunila ga drvenim strugotinama, oblikovala kuglu, prstom napravila otvor u kugli, presvrnula ostatak materijala preko kugle... 
Ajoj!!! Izgleda da će ipak biti po njegovome. I što sada? Našla sam rješenje za glavu, i što dalje? 
"Mirko, ja ne znam šivati!" 
"Pa zar je to neki problem?"
"Je, to je jako veliki problem."
"Pa imaš iglu i konac i zdrave ruke, zar ne?"
"Da šivam rukama? Pa ti si lud!"
Mirko više nije ništa rekao a ja sam se, ljuta, primila igle i konca. Sašila sam tijelo, ušila šavove oko glave, vrata...
"Mirko, a što ćemo s kosom? Nećeš valjda biti ćelav!"
"Napravi mi kosu od vune."
"Ti se sigurno šališ. U kući nemam jedne jedine štrenice vune a i ne znam ni plesti ni heklati."
"Znaš, znaš! I to jako dobro."
"Pa dobro, ako se i prisjetim nakon toliko godina, odakle mi vuna?"
I opet više nije ništa rekao. Taj dan sam pitala kolegicu s posla, gdje u blizini mogu kupiti jednu štrenicu vune, na što će ona:
"Hej, pa ja imam jednu smeđu koja mi više ne treba. Mislila sam ju baciti. Hoćeš ju?"
"Ajme! Jadna ja!"
Isheklala sam kapicu koju sam prišila na Mirkovo tjeme i zatim "posadila" kosu. Heklicom sam provlačila i vezivala vunu na kapicu, a Mirko je sve više i više sličio - na Mirka. Izgleda da stvarno nisam zaboravila sve ono što sam davnih dana naučila u srednjoj školi na satu lutkarstva, kasnije na faksu a ni ono što sam naučila na tečaju izrade lutaka. A bila sam uvjerena da ništa više ne znam. Kosa je bila brzo gotova uz ustrajno navijanje mojih ukućana: 
"Ajme, kako ti se da to raditi? Pa nećeš valjda cijelu kosu tako...?" 
Mirko je bio zadovoljan. Uopće mu nije smetala raščupana kosa. Htjela sam ga ošišati ali mi je pobjegao i sakrio se vičući:
"Neću! Neeeeeeću! Nećuuuuu se šišati!!! To boli!"
I zamislite, dok se skrivao, obukao je odjeću svoje starije sestre i više ju nije htio skinuti. Nije me htio niti poslušati da pospremi potkošulju nego ju je ostavio onako neurednu da viri preko hlača. Pokušala sam ga, uz pomoć starijih brata i sestre uvjeriti da se upristoji ali Mirko ko Mirko, neće pa neće. 
I evo ga, spreman je za put ka Helen Doron Centru Špansko. Sigurna sam da će ga teacher i djeca uspjeti, svojim ručicama, dovesti u red. A ja ću mu, kada ga opet vidim, objasniti da stvarno ne znam ni šivati ni heklati ni plesti. Pa što si on umišlja? Nevjerojatno! A možda ga uspijem i ošišati i pospremiti mu potkošulju u hlače.

05 ožujka 2012

Motorrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr...!!!

Pin It
Iz moje radionice je, danas prijepodne, izjurio jedan motor. Žute je boje s crvenom brojkom jedan na svojim bokovima i sivim kotačem. Budući da se kotač okreće, pretpostavlja se da je jurio punom brzinom. Pretpostavka je da se kreće prema zapadnom dijelu grada, točnije prema Španskom gdje se nalazi Helen Doron Centar. Ako ga vidite, molim da mi odmah javite jer još nije prošao testnu vožnju pa postoji mogućnost da mu se nešto dogodi.
Kako biste ga lakše prepoznali evo nekoliko njegovih fotografija iz različitih uglova...




te dva prepoznatljiva detalja.


I posljednja napomena - ako ga vidite u društvu zadovoljnog djeteta koje juri na njemu, ne ometajte ih. To znači da je stigao na cilj i prošao testnu vožnju.
 Ovo je njegova posljednja jutrošnja fotografija.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails