Moja prva kutija

Kako svatko od nas prolazi različite faze odrastanja i sazrijevanja, tako i svaka od kreativki prolazi različite faze razvoja svoje kreativnosi među kojima je nezaobilazna "kutija faza". I eto mene s mojom prvom kutijom. Nešto me u zadnjih par dana shrvale one dosadne obveze koje se moraju odraditi, pojele mi vrijeme i energiju. Baš mi se nije dalo ništa posebno raditi u onih pola sata dnevno koliko sam imala slobodno. A ako sam se i primila posla sve mi se trgalo, gužvalo i ispadalo nekako - bez veze. A stvarati se mora jer svrbe prsti... Protiv toga se ne može. Zgrabila sam jednu kartonsku kutjicu koja već jako dugo stoji negdje ćušnuta sa strane i pokušala napraviti nešto od nje. Malo sam po njoj prčkala i eto je... Nije čak ni loše ispala. Zelena je i ima baršunastu trakicu i nogice. Hoćete da vam odam tajnu? Nogice su četiri drvene perlice zaljepljenje drvofiksom i prebojane. Nemam se namjeru baviti kutijicama. Ovo je bilo samo za pokretanje uspavanje energije. Al' imam ih još 5 istih, pa kad energija splasne, možete očekivati još koju iz moje radionice.

Novo lice iz moje kupaonice

Evo ga! Konačno sam ostvarila svoj naum. Već par godina imam ovog čovječuljka u glavi i na papiru, ali nikako da ga stvorim. Prije dvije godine pronašla sam sličnu sliku na nekoj stranici i oduševila se. Isprintala sam ju i donijela doma pokazati mojima. Zaljepila sam ju na zid gdje sam ju prvotno htjela nacrtati, sluteći da bi moglo biti problema. I bilo je. Moj Luka se - bojao. Bojao se "lopova" koji gleda u našu kuću. Morala sam odustati od svog nauma. Luka je malo porastao, i ja sam ponovo odlučila nacrtati svog čovječuljka koji me sve ove godine nije puštao na miru. U međuvremenu sam, nekoliko puta, promijenila lokaciju gdje će se čovječuljak nastaniti. I dobro da jesam, jer, u hodniku, gdje sam ga htjela onomad smjestiti, ne bi dobro izgledao. Stvarno bismo svi imali osjećaj da nas netko neprestano gleda. Čovječuljak je jutros svoje mjesto našao - na vodokotliću. Odlično mjesto. Nije na udaru a opet izaziva određeno strahopoštovanje. Vidjet ćemo hoće li će od sada maleni zaboravljati pustiti vodu ili hoće li junior malo bolje paziti kamo cilja. Prve reakcije su bile pozitivne, vesele. Za sada nam čovječuljak izaziva osmjehe na licima...

Haljinica za bocu

Stigao mi je swap poklon iz Makedonije. Nataly mi je poslala prekrasnu crvenu haljinicu za bocu. Swap je bio valentinovski, ali u Makedoniji je 14. veljače i dan sv. Trifuna, zaštitnika vina i vinogradara, pa je Nataly to sve lijepo tematski povezala. Isheklala je haljinicu s motivom srca, crvenu kao vino. Jako lijepa kombinacija, i boje i motiva.

Hvala ti Nataly. Budući da u mojoj kući uvijek ima vina, haljinica je stigla na pravu adresu.

Live what you love

Iako je Valentinovo već odavno prošlo, moj valentinovski poklon još nije predan. Shame on me!

Ma dobro, nije baš tako strašno. Naime, radi se o valentinovskome swapu. Budući da je to bio i moj prvi swap, lakše ću priznati da sam zeznula. Pripremajući se za razmjenu pokona, malo sam se zanijela i napravila nešto šti je bilo skoro pa nemoguće poslati mojoj swap partnerici - u Makedoniju. Jako sam zbog toga žalosna, ali, zahvaljujuću razumijevanju Nataly, prekrasne kreativne djevojke iz Skopja, laknulo mi je kada smo se dogovorile da ću joj napraviti novi poklon. I evo ga... puno je manji, nije lomljiv i stane u kovertu ili manji paketić. Nataly, hvala šti si čekala da ispravim svoju grešku. Nadam se da ćeš biti zadovoljna.

Ogledalo, ogledalce, sunčeko moje

Ne znam je li to zbog ove duge i hladne zime, ali opsjedaju me sunca. I baš me briga. Sunca nikad dosta. Sunce je izvor života, energije, snage, simbol nesebičnog davanja, ljubavi, sreće i zadovoljstva. Sunce je dobro. Čista pozitiva. I tko ga onda ne bi volio?

Pronašla sam ogledalo bez okvira, a sunce je bilo idealan izbor. Žuta boja i sjaj ogledala baš dočaravaju pravi sunčani odsjaj.

Materijal koji sam koristila za izradu okvira je vrlo jednostavan: kartonska kutija, novinski papir, ljepilo od brašna i vode, bijela i žuta akrilna boja, malo crvenog pigmenta, kist i dobra volja. Tehnika? Papier mache - moja omiljena.

Kralj Sunce i Čokolada Slatkica

Ove smo godine Luka i ja odlučili da će mamino sunce biti - kralj Sunce. Svaki kralj ima krunu, plašt i žezlo. Krunu i žezlo smo napravili a za plašt smo iskoristili jednu staru ljetnu haljinu. Kralj je zadovoljan i s veseljem će danas obavljati svoju dužnost. Kralj Sunce se... "brine da sva živa bića na planeti Zemlji budu sita i zdrava, da imaju snage i topline, da budu sretni i da se nitko ne tuče i ne ljuti." Maska je napravljena tehnikom papier mache.

A Laura je odlučila ponoviti masku od prošle godine. Toliko joj je bila dobra i hvaljena da ju je bilo šteta ove godine ostaviti na tavanu. Masku je napravila baka. Čokolada Slatkica, napravljena je tehnikom "samoljepiva tapeta na kartonu uz puno reckanja".

You warm my heart!

Ako ste mislili da sam bila vrijedna i napravila nešto za Valentinovo, prevarili ste se. Imala sam tisuću i jednu ideju, nabavila sam skoro sav materijal ali... ne - ne! Posao se mora obaviti (mislim na onaj redovni koji donosi plaću) a taj posao se najviše voli gomilati kad je najveća kreativna gužva. Srca, maske, anđeli i demoni... da, kako da ne, samo u mojim mislima. CD sa sprženim podacima je na stolu i čeka primopredaju, a ja guštam i gledam tuđe radove. I gledajte što sam našla. Oduševio me ovaj pingvin i njegova poruka: You warm my heart! Prekrasno. Zar ne? A blog znakovitog naziva... ma za preporučiti! Eto, skoknite do That artist woman i pogledajte tutorial o izradi ove čestitke. A da je ipak i ja pokušam napraviti??? Još stignem. Pa samo su dvije noći do Valentinova.

Crveni autobus

Vjerujete li u to da se želje ostvaruju ako nešto stvarno jako želite? Ja vjerujem. A zato što vjerujem, želja mi se i ostvarila.

Već duže vrijeme želim naučiti raditi lutke i elemente scenografije. Dobro, ne baš da radim u kazalištu, ali... Sve svoje radove izrađujem po osjećaju, ali... nikada me nitko nije podučio, onako, za stvarno. Pokušala sam pronači tečajeve ili radinice na kojima bih mogla bar nešto slično naučiti, ali bezuspješno. No, nisam se prestala nadati... I što se onda dogodilo? Upoznala sam Lutkace, sasvim neočekivano i slučajno. Upoznala sam ih preko Facebooka i zaljubila se u njihove lutke na prvi pogled. Nakon par mojih pitanja i potpitanja i njihovih iscrpnih odgovora, shvatila sam da sam, baš na Fejsu, našla ono što sam tražila i željela. Iako se nismo nikada uživo upoznali, i iako nas dijele kilometri, to ne predstavlja problem. Savjeti, primjedbe i dobre namjere iz Beograda zdušno putuju prema Zagrebu, a beskrajna zahvalnost i simpatije natrag.

No da bi priča bila cjelovita, potreban je i zaplet. Moja kuma Sandra, uči dječicu engleski. Sandra radi po metodi Helen Doron. Silno se trudi, djeca koja kod nje uče su jako zadovoljna a rezultati nikako ne izostaju. No, da bi bila što uspješnija u nastavi, potrebna su joj dodatna nastavna sredstva i pomagala, pa me zamolila da joj pomognem u tome. Bilo je potrebno napraviti - autobus. Naravno da sam se oduševila idejom.

Nitko sretniji od mene, imam Sanju i Zorana, moje prekrasne mentore, a imam i Sandru kojoj treba moje remek djelo. S veseljem sam se prihvatila posla. Autobus je napravljen od spužve, u njega treba stati četvero djece, mora se moći složiti radi lakšeg pospremanja. Sandra je poželjela da bude crven a ja sam poželjela da bude savršen. Nakon tjedan dana posla, autobus je završen a kako je ispao reći će mi moja ekipa iz snova.

Ipak vam moram sama priznati da nisam uspjela postići savršenstvo. Ima detalja u kojima sam fulala ali to ćemo ostaviti za neke druge prilike. Za sada ćemo se samo diviti. Pliz!?!?