24 siječnja 2011

Evo, sve ću priznati...

Pin It
Priznati ću, jer, em ste vi znatiželjne em ja ne mogu baš držati jezik za zubima (ili prste daleko od tipkovnice). Što se to u mojoj kuhinji stvara? Izrađujem ormar poličar za Laurinu sobu, pozamašnih dimenzija - visina 180, širina 70, dubina 30 cm. Možda to i nisu neke strašne brojke kada je namještaj u pitanju, ali vjerujte mi, muči me ova brojka 70. Kako napraviti policu dugačku 70 cm, učvršćenu samo na krajevima, a da se ne savine u sredini? Eh, da...
Priznajem... griješila sam, jako sam griješila...
Ovo je moj drugi ormar, drugi istovjetni ormar, moj drugi pokušaj. Prvi ormar neslavno je prošao, a ovo je njegova tužna priča.
Poličar sam počela raditi još ljetos. Bilo je to kasno ljeto 2010., radovi na mojoj baustelli su se privodili kraju, polako smo počeli unositi stvari u novouređene prostorije. Tih dana, stigla nam je i spavaća soba, nova, mirišljava, zapakirana u ogromne kartone. Dečke koji su je montirali, lijepo sam zamolila da mi sačuvaju kartone i pažljivo ih otvaraju, jer... MENI ONI TREBAJU, JAAAAKO! I dečki su me poslušali. Zapravo su bili sretni da ih ne moraju ponovo nositi u kamion. Ogromne kartone, dugačke preko 2 m, lijepo sam složila, sortirala kartone manjih dimenzija po veličini, čvrstoći, karakteru, mirisu... (ups! malo sam zabrijala...), pospremila ih na sigurno, ali sigurno mjesto za karton od 2 m baš i ne postoji. Jedino gdje sam ih mogla staviti, bilo je na bračni krevet. Slutite li??? Slijedeći dan su, u naše odaje, došla dvojica montirati radijatore i cijevi za centralno. I što su učinili? Uzeli su MOJ karton. Baš im je trebao da ga stave na pod i zaštite parket. Možete li vjerovati? Od 6 komada, uzeli su 5 i dobrano ih izgazili.
Sav moj entuzijazam srušio se kada sam došla s posla i vidjela što se dogodilo. Oni su mislili da sam karton ostavila njima. Ne želim se ni sjetiti te mješavine emocija - bijes, ljutnja, smijeh, očaj, razočaranje, odustajanje od svega... Kada sam se malo ohladila, zamolila sam muža da odnese, onaj jedan jedini preživjeli, u garažu, na sigurno. I odnio ga je. Spremio ga je tako da ga je presavinuo jedamputa, pa još jedamputa pa onda još jedamputa ne bi li lakše stao u kutiju. Ajme kada se samo sjetim kakvu sam dreku digla. Izvadili smo ga iz kutije i izravnali.
I nakon svega ovoga, još uvijek nisam odustala, a trebala sam. Od tog jednog jedinog kilavog ali spašenog komada, iskrojila sam velike dijelove i narezala letvice potrebne za slaganje konstrukcije.
I onda je opet počelo... slažući i lijepeći konstrukciju, u par dana porezala sam 5 prstiju od čega jedan tako jako da mi je skoro trebao posjet hitnoj. Da nisam bila sama s djecom, možda bih i skoknula na šivanje. Ovako mi je moja Laura asistirala u pružanju prve samopomoći. No, i sa zamotanim palcem kojeg držiš u zraku (i koji boli k'o sam vrag) može se dalje raditi. Ali tu nije bio kraj mojim mukama. Budući da u većini slučajeva radim s improviziranim pomagalima, tako sam i ovaj puta posegnula za improviziranim utezima koji su pali i zdrobili cijelu, skoro gotovu konstrukciju, dvaput. I to u istoj noći kada sam sredila palac.
Ni to me nije zaustavilo. I dalje sam uporno i uporno s, još uvijek zamotanim prstom, krpala i popravljala... Uspjela sam sve pokrpati i staviti na svoje mjesto. Neke dijelove sam morala nanovo iskrojiti i namjestiti kako bih ormar postavila na noge.
No opet, ni tu nije bio kraj. U svome radu koristim velike količine pik trake za ljepljenje letvica i spajanje rubova. A kad ne ide, onda ne ide, čak ni sa tako jednostavnom stvari kao što je pik traka. Nikad ne kupujte pik traku na sniženju, jer ima neka kvaka, sto posto. Moja kvaka je bila u tome da ljepilo na traci nije držalo već mi se traka nakon nekog vremena počela dizati s podloge.
Mislite li da je to sve? Nije. Kako se konstruiranje bližilo kraju, izvirali su novi neočekivani i nepredviđeni problemi. Ploha police počela je propadati u unutrašnjost konstrukcije, pa sam na sve moguće načine pokušala "nafutrati" rupe. Negdje sam uspjela, negdje ne. Police su bile koliko-toliko ravne... dok se nisu počele savijati. Ako mislite da sam konačno odustala, varate se. Pokušala sam stvar spasiti okomitim potpornjima po sredini police kako bih spriječila savijanje, no... to više nije bila polica kakvu sam zamislila. A sada se još počela i naginjati prema naprijed.
I tada sam, konačno, odustala. Konačno! Shvatila sam da, koliko god se trudila, izgubiti ću i vremena i energije, koje sam već i do tada bila dobrano izgubila, a polica nikako neće biti dobra, ma koliko ja to silno željela.
No ipak, odličila sam policu još malo zadržati i na njoj isprobati neke, meni nove, metode. Isprobala sam kako djeluje kaširanje novinskim papirom na kartonu i kako djeluje premazivanje kitom za drvo. Uskoro ću na njoj isprobati i, meni novu, smjesu gipsa i lanenog ulja. Moja neuspjela polica postala je pokusni kunić.
Ali ne samo to... takvu kilavu sam odnijela u predsoblje na mjesto gdje će jednog dana osvanuti moj radni kutak, a dok ga nema i dok se moja polica tamo kilavi, u njoj mogu držati svoje "krpice". Trenutno muž postavlja sobna vrata i sav pribor i alat je pospremljen - znate li gdje?
To je bila tužna priča o jednom kartonskom ormaru koji nije uspio ali koji me naučio mnogo toga. Shvatila sam gdje sam griješila, što trebam napraviti drugačije, na što trebam obratiti pažnju... A shvatila sam i... kad nešto od samog početka ne ide kako treba, teško da će krenuti nabolje.
I sada imam pitanje za vas, zapravo dva:
  • što mislite, jesam li pretjerala s upornošću i neodustajanjem
  • imate li i vi nekih velikih projekata koji su neslavno propali ali su se isplatili jer ste na njima puno toga naučili
A za jedan od narednih postova obećajem sretnu priču koja započinje... Na staru godinu stigla su nam nova vrata (koje li simbolike) zapakirana u VEEEEEEEEEEELIKE kartone. Ne jedna sobna vrata, već šest...

19 siječnja 2011

Tik-tak, tik-tak

Pin It
Jako ste mi znatiželjne i nestrpljive da vidite što će nastati iz aktivnosti prikazanih u prethodnom postu. Tetrapaci su na sušenju a za karton mi je noćas nestalo municije pa nisam mogla dalje pucati, tj. lijepiti, al' danas punim pištolj i nastavljam...
A dok se radovi suše, evo sličke sata kojeg smo preko zimskih ferija Laura i ja uljepšale. Nismo se previše trudile, više smo učile kako se radi i isprobavale tehnike - malo ljepljive trake, malo voska, malo brusnog papira i malo pittorica. Mala majstorica je zadovoljna satom za svoju sobu. A i meni se sviđa.
A baš je bio... običan i dosadan.

18 siječnja 2011

Malo ovoga i malo onoga

Pin It
Ne znam kako je kod vas, ali u mojoj kuhinji se nikada ne radi samo jedan projekt. Ili se ne radi ništa pa odmaramo, ili su u tijeku dva-tri-četiri... projekta istovremeno. Pa, eto, da ne mislite da smo se ulijenili, par sličica...
A o čemu se tu zapravo radi, saznati ćete uskoro. Samo ću vam priznati da se radi o kartonu :-)

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails